POVIJEST PARKA MAKSIMIR

Park Maksimir jedinstveni je objekt parkovnog graditeljskog naslijeđa Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Podignut je na krajnjim južnim ograncima Medvednice krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnoga graba. Prvi je javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. Do tada su se podizali samo privatni, javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce i kraljevske rezidencije.

Osnivač parka Maksimir bio je zagrebački biskup MAKSIMILIJAN pl. VRHOVAC DE EHRENBERG ET RAKITOVEC (1752.-1827.)

/ Maksimilijan Vrhovec, izvor: Hrvatski povjesni muzej /

koji je kada je postao zagrebački biskup 1787. godine odlučio da na mjestu stare biskupske šume podari građanima Zagreba park za odmor i rekreaciju. Biskup Vrhovac je zamislio oblikovati park u baroknom (francuskom) stilu, o čemu svjedoče u njegovo vrijeme zrakasto probijene tri staze u obliku pačje noge, što je bilo jedno od parkovnih obilježja baroka. Staze koje je dao izgraditi biskup Vrhovac i danas su vidljive u parku, a jedna od tih je i glavna pravocrtna os aleje od glavnog ulaza (portal) sve do podnožja Vidikovca. Park Maksimir je svečano otvoren za građanstvo 1794. godine, čime je proslavljen završetak prvih radova na uređenju. Tom prilikom je park Maksimir dobio ime prema svom osnivaču Maksimilijanov mir ili skraćeno Maksimir. Kada je biskup Vrhovac bio optužen za masonstvo i vezu s mađarskim jakobincima, prigovaralo mu se da troši previše novca na podizanje golemog perivoja. Bio je to razlog da je prekinuo daljnje uređenje parka Maksimir.

Nakon smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca rad na oblikovanju parka Maksimir nastavio je biskup ALEKSANDAR ALAGOVIĆ (1760.-1837.) koji napušta prvotnu zamisao oblikovanja u baroknom stilu i započinje s radovima na otvaranju i formiranju livada i prozračivanju parka. Unatoč činjenici da je biskup Alagović izveo malo radova na uređenju parka Maksimir, dao je osnove za formiranje pejsažnog ambijenta koji je naposljetku majstorski dovršio i oblikovao nadbiskup Juraj Haulik, krajnji tvorac i oblikovatelj parka Maksimir.

Nadbiskup JURAJ pl. HAULIK DE VARALLYA (1788.-1869.)

/ Juraj Haulik, izvor: Hrvatski povjesni muzej /

postao je zagrebački biskup 1837. godine, a već je sljedeće godine počeo uređivati park Maksimir. Za njegovu izgradnju angažirao je skupinu iskusnih austrijskih umjetnika koji su oblikovali carske perivoje u Laxenburgu, Schönbrunnu i Hetzendorfu, u blizini Beča. Tu je skupinu vodio vrsni vrtni arhitekt carskih vrtova MICHAEL SEBASTIAN RIEDL (1793.-1872.), a uz njega su radili i ovi umjetnici: Franz Schücht, Leopold Philipp, Franjo Serafin Körbler, Joseph Käschmann, Antun Dominik Fernkorn, Anton Kothgasser i tada mladi arhitekt Bartolomej Felbinger.

FRANZ SCHÜCHT (1793.-1872.) projektirao je paviljone, kao i ostale građevine u parku Maksimir. U tom periodu podignuti su paviljon Kišobran (danas se na njegovu mjestu nalazi Mogila ), paviljon Bellevue, Pučki hram (danas se na njegovu mjestu nalazi kapelica sv. Jurja sagrađena 1863. godine), paviljon Glorieta, paviljon Jeka (jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir sagrađen 1840. godine), zatim Ribarska koliba, Mirna koliba, Brezova koliba, Holandska kućica, Švicarska kuća (1842.), Vratareva kućica (1847.), Vidikovac (Kiosk, sagrađen 1843. godine) i Gostionica (danas restoran Maksimilijan, sagrađena oko 1860. godine).

U čast nadbiskupa Haulika 1839. godine naziv perivoja je promjenjen u Jurjaves, a nakon njegove smrti vraćen mu je stari naziv Maksimir.

/ Ulazni portal i Konjanički spomenik sv. Jurja, izvor: foto I. Standl iz 1871. /

Park Maksimir je oblikovan u stilu engleskog perivoja u vrijeme kada se u Europi pojavljuje romantizam, pa se elementi novog stila primjenjuju i u prostornoj kompoziciji parka. U kompoziciji kreiranja parka vješto je iskorištavana prirodna visinska razlika terena koja je naglasila njegovu plastičnost, kao i izmjena prostranih livadnih površina s pojasima šuma i s dekorativnim nasadima, što je njegova iznimna oblikovna vrijednost i osobitost.

/ Zornbergova karta parka Maksimir iz 1846., izvor: MGZ /

Prva zaštita parka Maksimir datira iz 1948. godine kada je zajedno s prostorom majura, oranica i šume u ukupnoj površini od 316 hektara proglašen prirodnom rijetkošću Rješenjem tadašnjeg Zemaljskog zavoda za zaštitu prirodnih rijetkosti u Zagrebu.

Danas park Maksimir zbog svoje iznimne vrijednosti uživa dvostruku zaštitu, Zakonom o zaštiti prirode zaštićen je kao spomenik parkovne arhitekture, a Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara zaštićen je kao kulturno dobro i upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.